Nakon prvog odrađenog natjecanja za naš klub (Županijskog prvenstva 19.-20.10.2024.) ugostili smo našeg najnovijeg i najstarijeg plivača Lovru Svibena.
– Reci nam nešto o sebi! Odakle si, koliko imaš godina, čime se baviš?
Ja sam Lovro iz Zagreba, za prijatelje Lola. Imam 24 godine. Po struci sam bankar, no kada nisam u banci, bavim se plivanjem, po mogućnosti što bržim haha.
– Što te je potaknulo baš na plivanje i kada si krenuo trenirati? Jesi trenirao nešto prije plivanja?
Moja priča sa plivanjem je krenula kada sam sa 5.godina išao sa školom na testiranje za plivanje, i navodno, kako kažu moji roditelji, ti ljudi su rekli da imam ono nešto za baviti se plivanjem. Ne znam postoje li danas takva testiranja u prvim razredima osnovnih škola, tada se to radilo. I da, imao sam 5 godina u prvom razredu….Tako da otkad znam za sebe praktički bavim se plivanjem.
– Gdje si trenirao do sada?
Tada, 2005. godine krenuo sam u Plivačkoj školi Medvešćak. Prošao sam razne selekcije i uzraste, no kako me kao dijete plivanje nije zanimalo na tako ozbiljnoj razini, i išao sam 2-3 puta tjedno na treninge, uz ostale obaveze, Medvešćak je procijenio da nisam dovoljno dobar da bih tamo ostao. Nakon malo lutanja u drugim sportovima, plivanje sam nastavio u Plivačkom klubu Igra Zagreb, sa 15. godina. I tako sam još 2 godine rekreativno plivao, dok me sa 17 godina nije primila neka luda opsesija, da ću sada svima pokazati da se ipak može, pa makar to bilo da se ozbiljno krene trenirati sa 17 godina. Naravno, imao sam i sreće da su mi treneri u Igri tada pružili priliku da uopće probam se dokazati mogu li ozbiljno trenirati, a kamoli se natjecati. Čisto za ljude koji se malo bolje razumiju u plivanje, sa 17 godina, 50 metara slobodno plivao sam oko 28 sekundi. O toj razini govorimo. I sa 19 godina, uspio sam se plasirati sa A normama na svoje prvo Prvenstvo Hrvatske. Sa 20 godina se vraćam nazad u Plivački klub Medvešćak, di postižem odlične uspjehe. I eto me sada sa 24 godine, napokon, u Plivačkom klubu Pula!
– Što te veže za grad Pulu?
Cijela moja obitelj, sa obje strane, je iz Pule, živi u Puli. Najljepše uspomene iz djetinjstva imam iz Pule. Svake praznike provodio sam kod bake i dide, sve do kraja studija. Tu se stvarno osjećam kao doma.
– Kako to da si došao plivati u Plivački klub Pula?
Kako sam obiteljski vezan za Pulu, i često tu provodim vrijeme, uvijek sam nekako razmišljao kako bi bilo lijepo jednog dana moći reći da predstavljam u sportskim okvirima taj grad, taj klub, koji toliko volim. Također, Plivački klub Pula bi mi svaki put omogućio uvjete treniranja i korištenja infrastrukture, opreme, svega, kada bih bio u Puli, što je nažalost, jako teško, čak i nezamislivo kad je u pitanju suradnja plivača sa klubovima kojima ne pripadaju. Svojim dolaskom nekako želim reći hvala za sve što mi je pružano od strane kluba.
– Koje plivačke tehnike najviše, a koje najmanje voliš? Zašto?
Najviše volim 100 metara slobodno, to mi je baš gušt kada se natječem. To mi je i najuspješnija disciplina rezultatski. Najmanje, hmm, prsno generalno i sve što je duže od 200 metara.
– U kojim disciplinama si se natjecao kada si krenuo plivati, a u kojima se sada natječeš?
Kao mali, najviše sam plivao leđno, i baš mi je dobro išlo. Uz leđno, dosta su me gurali i na prsno. Sada se natječem najviše na 50, 100 i 200 metara slobodno.
– Koja ti je najdraža disciplina u kojoj se natječeš i zašto?
100 metara slobodno. Kažu da je to „kraljevska utrka“. Jako je teška, jer se svih 100 metara pliva maksimalno brzo, a tko je probao, zna kakav je osjećaj i koliko boli. E sad zašto mi je gušt i toliko draga, ne znam točno, valjda sam malo lud kad mi je nešto tako gušt plivati, ali u njoj postižem najbolje i najvrijednije rezultate i očito imam Bogom dane fizičke predispozicije da to mogu izvesti.
– Koji ti je bio najveći uspjeh u plivanju?
Sretan sam što ih stvarno ima dosta, no neke koje bih izdvojio je, štafeta 4×100 slobodno sa kojom smo postali prvaci Hrvatske, i što je tada bilo i 3.najbrže vrijeme ikada u hrvatskome plivanju. Ne znam je li još uvijek. Također, podizanje ekipnog pehara u Splitu.
– Koji ti je sada plivački cilj koji bi volio ostvariti?
Volio bih srušiti klupski rekord na 100 metara slobodno od Brune Blaškovića. Bruno je bio fantastičan plivač i samim time što ću pokušati dostići njegov rekord sam ponosan. I volio bih da skupa, kao Pula, postignemo što bolji, ako je moguće i povijesno najbolji plasman na nacionalnim prvenstvima.
– Imaš li uzora u plivanju?
Kao malome, to je bio Ivan Biondić. On je valjda bio uzor svima nama klincima tada u Medvešćaku. Od ovako stranih, Michael Andrew mi je zanimljiv, ali ne baš u potpunosti da mi je uzor. Niti ne plivamo iste discipline. Sada sam uzor samome sebi, kada pogledam od kuda sam krenuo.
– Koje ti je natjecanje ostalo u najljepšem sjećanju?
Rovinj sprint 2023. To natjecanje me preporodilo. Bio sam jako psihički na niskome mjestu nakon što se nisam plasirao na europsko prvenstvo te godine. To te mjere da sam imao strah i gađenje od ponovnog natjecanja. I tamo sam otkrio koliko plivanje može biti zabavno, koliko je to lijepo, kada se natječeš iz čiste zabave i ljubavi. I od tada, sa tim pristupom idem na svako natjecanje i svaku utrku. Da se zabavim, da se „pofajtam“, natječem i probam biti u najboljem izdanju. Od kako sam to krenuo prakticirati, rezultati su mi još više napredovali. Čak i sada na županijskome natjecanju, sam uspio spustili pola sekunde na 50 metara delfin. Što je za 50 metara jako puno. Taj Rovinj me preporodio.
– Kako provodiš svoje slobodno vrijeme? Baviš li se još nekim aktivnostima uz plivanje?
Imam razne hobije, od stripova, fantasy sadržaja, društvene igre…Ovisi kako sam raspoložen. Ponekad volim biti sam, ponekad u društvu. Puno sam u prirodi, da očistim glavu od cijeloga tjedna. Volim planinariti. Za svašta sam, samo da je dobro društvo.
– Koji ti je plivački neostvareni san?
Ostvario sam i puno više nego li sam sanjao. I sa tim neuspjehom ne odlaska na europsko prvenstvo, bez njega, ne bih ostvario sve nove uspjehe poslije toga. I sada se napokon mogu natjecati i predstavljati Pulu. Sretno mogu reći da nemam neostvareni plivački san.
– Imaš li možda želju u jednom trenutku postati trener plivanja?
Malo sam to iskusio kroz neke studentske poslove što sam radio sa djecom u plivanju. Nekako mislim da nisam baš za to, ipak nisam niti te struke i mislim da stvarno ima boljih i kvalificiranijih od mene za to.
– Možeš li nam ispričati neku zanimljivost s natjecanja što ti je ostalo u posebnom sjećanju?
Nakon svojeg prvog prvenstva Hrvatske, na kojem sam u finalu završio kao 8., što je za mene tada stvarno bilo vau, tadašnji trener, Nebojša Hasan, rekao mi je, kako dok sam tek došao u taj klub, i plivao u rekreaciji, da mu je netko ponudio da stavi jednu kunu na mene hoću li se uopće plasirati na nacionalno prvenstvo, da bi radije tu kunu zadržao za sebe. Meni je to ostalo u pozitivnom sjećanju, jer sam shvatio koliko sam veliki iskorak napravio, i nadmašio očekivanja drugih. Ona luda opsesija se isplatila, dokazao sam im da se može nešto napraviti pa makar krenuo sa 17 godina. Pozdrav za trenera Nenu!
– Kako izgleda tvoja rutina za nastup u važnoj utrci na velikom natjecanju?
Moja rutina je za svako natjecanje ista. Jer na svakome se natjecanju može napraviti dobar, pa čak i najbolji rezultat. Sve krene sa laganim doručkom, par jaja, tost, možda malo sira. To mi da gorivo da plivam brzo, a nije teško za trbuh. Ovisno u koliko sati mi je prva utrka, nekakvih 2 sata prije krenem sa zagrijavanjem. Prvo zagrijem ramena, otvorim zglobove i postepeno pripremam tijelo. Paše mi i rolanje na valjku, to mi dodatno opusti, a zagrije mišiće za utrku. Tek onda idem u bazen i uvijek odradim isto, eventualno malo promijenim fokus i detalje, ovisno o disciplini koju plivam. I pred samo utrku, toplo se obučem, da je tijelo na višoj temperaturi, razgibam se koliko mi treba, po osjećaju, ako sam malo umoran, ne forsiram, i vježbama disanja otvorim i napunim pluća zrakom. I onda kreće show.
– Voliš li nezdravu hranu?
Ne baš, slatko generalno ne volim. Samo palačinke i sladoled. To može. Hamburger i pizza, ako su iz nekog restorana, sa kvalitetnim sastojcima, ne smatram nezdravom hranom, no ne valja ni to prečesto. Ponekad, za gušt. U McDonaldsu i ostalim sličnim lancima ne pamtim kada sam zadnji put bio. To ne podržavam.
– Imaš li svoj životni moto?
Hakuna Matata. I ne obazirem se što drugi misle i pričaju.
– Kako provodiš svoj sportski, a kako uobičajeni dan?
Sport je generalno dio mene, dio mog života. Meni je svaki uobičajeni dan povezan uz sport. Bez toga ne ide. Ako nije plivanje ili teretana sa trčanjem, onda je nekakav aktivni odmor. Sportski život je način života koji svakodnevno prakticiram, dobro se osjećam zbog toga, fizički i psihički. Sport mi je jako pomogao u svakodnevnom životu i obavezama van samoga sporta. Disciplina i znanje da se u nešto treba uložiti trud da bi se ostvarilo, je nešto što sam naučio kroz sport, a to se niti u jednoj školi ne može naučiti. To nema cijenu.
– 5 brzopoteznih.
Pula ili Zagreb?
Zagreb, za malo.
Njoki ili fuži?
Oboje.
Jutarnji ili popodnevni trening?
Jutarnji.
Suhi ili mokri trening?
Mokri, ipak.
Najdraža istarska pjesma?
Noći Istarske!
– Hoćeš li se nastaviti baviti sportom i nakon plivanja?
Naravno. Kao što rekoh, sport je dio mene. Sigurno ću i plivati tu i tamo nakon završetka, jer rekreativno plivanje je jako zdravo za cijelo tijelo.
– Imaš li kakvu poruku za naše plivače?
Budite jedni drugima motivacija i imajte onu pozitivnu kompetitivnost. Tako ćemo svi, cijeli klub, napredovati. Pojedinačno znajte koji su vam ciljevi, i probajte imati jasni put kako postepeno to tog cilja doći. Nemojte odustati nakon prvog neuspjeha, bez neuspjeha nećete znati cijeniti uspjeh. I nemojte se bojati pitati starije za savjet. Uživajte što imate dar brzo plivati. Forza Pula!!!!
